Compare proclamation with translation

Other translations:

OSOBNA ODGOVORNOST.... DOGMA

Svaki čovjek je osobno odgovoran za svoju dušu, i prema tome on sebe mora opravdati za svako loše/pokvareno/poročno/neispravno djelo baš kao i za svako izostavljanje/propuštanje dobrog djela. On za svoju krivnju/grijeh ne može kriviti druge ljude niti mu drugi ljudi mogu kompenzirati/nadoknaditi tu krivnju, već on sam osobno mora napraviti poboljšanja [[ili ‘is/po-pravke’]] na Zemlji ili u onostranom. I isto tako, on jedini je sposoban podići/popraviti svoje stanje zrelosti, ono mu ne može biti dano kao dar, već se on mora potruditi da živi svoj život u skladu sa Božjom voljom. Stoga on osobno/sam treba prihvatiti brigu za spasenje svoje duše, pošto ga ni jedno drugo ljudsko biće toga ne može osloboditi. Naknadno, on sebe također mora informirati o Božjoj volji i prihvatiti Njegovu Riječ, koja mu otkriva Božansku volju. I on onda treba dozvoliti/omogućiti Božjoj Riječi da postane djelotvorna [[ili ‘da stupi na snagu’]] u njemu. On prema tome ne bi trebao slijepo vjerovati [[u ono]] što mu ljudi žele predstaviti već to najprije treba usporediti sa Božjom Riječju, i jedino ako to u potpunosti korespondira sa potonjom on sebe može podrediti tom utjecaju.

Ako je čovjek odgovoran za sebe on je također odgovoran i za svoje vlastite mentalne koncepte/ideje. Posljedično on je obavezan temeljno proučiti što god mu je ponuđeno, pošto je baš to ono za što će odgovarati. On sebe ne može opravdati da su mu bile ponuđene greške i da na taj način nije bio u stanju pronaći istinu, već on mora uložiti vlastiti napor da bi otkrio istinu, koja će mu također biti ponuđena ako on za nju pita [[ili ‘ako ju zatraži’]]. Pošto će ga Bog prozvati na odgovornost jednog dana On će mu najprije dati svaku mogućnost da bude sposoban prepoznati i živjeti u skladu sa onim što je ispravno. Međutim, kada se čovjek oslanja na ono što mu je dano od strane drugih ljudi on zaobilazi svu osobnu odgovornost, on ju pokušava istovariti na drugu osobu koja ga je educirala. Ipak Bog mu je dao intelekt i dar razmišljanja, i koristeći taj dar on može odabrati za sebe što je ispravno i što Bog želi i djelovati sa time u skladu, posljedično on također [[za to]] može biti odgovoran.

Zbog toga, školski preneseno duhovno gradivo/znanje, time dakle i učenja koja čovjek školski prihvaća, ne mogu biti dovoljna za potpunu spoznaju Božje volje, sve dok se vlastitim razmišljanjem o tome u čovjeku ne probudi i uzdigne osjećaj odgovornosti.... A pri ozbiljnoj refleksiji će ljudsko biće shvatiti koja učenja su ljudima bila dana od strane Boga a koja učenja su im bila dodana od strane ljudi. Stoga, sa ciljem da u budućnosti bude odgovoran, čovjek se najprije treba pozabaviti sa primljenim znanjem i čineći tako, pod uvjetom da on ima žudnju za istinom, će on također biti u stanju razlikovati između istine i laži.... S obzirom na to da će dogmatsko učenje ugušiti u njemu njegov osjećaj odgovornosti, ono će ga zaista morati ugušiti, pošto će vjera u njega ili ispunjenje onog što se potražuje postati čisto mehanička stvar i osoba se više ne osjeća odgovornom za ono što ona vjeruje kako savjesno/pošteno čini. Jer što god ona čini je sa njezine strane učinjeno sa određenom količinom obaveze pošto je to od nje zahtjevano.... To nije djelo slobodne volje, iako je ona također sposobna odbiti ili ignorirati zahtjev, ali unutarnji poriv nedostaje koji bi trebao biti razlog za svaku akciju, za sve što Bog zahtjeva od ljudi.

Čovjek bi trebao biti svjestan činjenice da Bog jedino cijeni što on čini za ljubav [[ili ‘u ime ljubavi’]], da bi njegovo razmišljanje i akcije trebali stoga jedino biti vođeni ljubavlju i da je svaki nedostatak ljubavi grijeh protiv Boga, Koji je ljubav Osobno, i da ljudsko biće mora za to biti odgovorno. Prema tome, što god mu je naređeno učiniti, što god je on obavezan učiniti, negira slobodnu misao i akciju. I ljudsko biće u stvarnosti jedino polaže račun svijetu, tj. onima koji su mu nametnuli obavezu. Iz tog razloga duša ne može izvući veliku dobrobit ako ljudsko biće ne djeluje i ne misli iz unutra. Posljedično tome, pošto ni jedna osoba nikad ne može preuzeti odgovornost za dušu druge osobe već ljudsko biće to mora prihvatiti za sebe, on je također obavezan pomno ispitati/istražiti da li se njegove misli ili akcije podudaraju sa Božjom voljom, i prema tome on mora (po)zna(va)ti Božju volju, koja mu je dodijeljena/otkrivena kroz Božju Riječ. I stoga Božja Riječ mora biti temelj a ne ljudska tumačenja i dodaci; i sa ciljem da to ispita, sa ciljem da jednog dana bude odgovoran, nužna je duboka veza sa Bogom, Koji će onda mentalno otkriti Svoju volju osobi koja ima žudnju za istinom.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Sa propre responsabilité – Dogme

Chaque homme est personnellement responsable de son âme et ainsi il doit répondre pour chaque mauvaise action comme aussi pour chaque omission d'une bonne action. Il ne peut pas rejeter sa faute sur d’autres ni la faire expier par d'autres, mais lui-même devra l’expier sur la Terre ou bien dans l'au-delà. Ainsi seulement il peut élever son état de maturité, il ne peut pas lui être offert, mais il doit s’efforcer de mener une vie selon la Volonté de Dieu. Donc lui-même doit prendre soin du salut de son âme, parce que cela aucun prochain ne peut le faire à sa place. Par conséquent il doit aussi s'informer de la Volonté de Dieu et accueillir Sa Parole qui lui annonce la Volonté divine. Et maintenant il doit faire agir sur lui la Parole de Dieu. Donc, il ne doit pas croire aveuglement ce que les hommes veulent lui soumettre, mais il doit le comparer inévitablement avec la Parole de Dieu et seulement si cela est entièrement en accord, il peut se donner à leur influence. Si l'homme assume sa responsabilité, alors il l’assume aussi pour ses propres pensées, donc il a le devoir de soumettre à un examen tout ce qui lui est offert, parce qu’il devra en répondre. Il ne peut pas prendre excuse sur le fait qu’il lui a été offert une erreur et que par conséquent il n’a pas pu arriver à la Vérité, car il doit lui-même s’efforcer de connaître la Vérité et elle lui sera offerte s’il la désire, parce que Dieu exigera de lui un jour de rendre des comptes, mais alors Il doit lui donner d'abord la possibilité de reconnaître ce qui est juste et de pouvoir s'en acquitter. Mais si l'homme se fie à ce que lui offre le prochain, alors il étouffe sa responsabilité, il cherche à se décharger sur le prochain qui l'a instruit. Mais Dieu lui a donné l'entendement et le Don de penser et au moyen de ce Don lui-même peut décider ce qui est juste et voulu par Dieu et agir en conséquence. Donc il peut être appelé à en répondre.

C’est pourquoi, un savoir spirituel transmis scolairement, ainsi que des enseignements que l'homme reçoit scolairement, ne peuvent pas suffire pour acquérir la pleine connaissance de la Volonté de Dieu, tant que l’homme ne fait pas, par sa propre réflexion, se réveiller en lui le sentiment de responsabilité, et tant que dans une réflexion sérieuse l'homme ne reconnaîtra pas quels Enseignements Dieu a donné aux hommes et quels enseignements ont été ajoutés humainement. Pour pouvoir un jour rendre compte, l'homme doit d'abord s'occuper du savoir reçu et ce faisant, s'il désire la Vérité, il pourra séparer la Vérité de l'erreur. Si un enseignement dogmatique étouffe en lui le sentiment de responsabilité, il doit au contraire l'étouffer, parce qu'alors la foi dans cet enseignement ou bien dans l'accomplissement de ce qui est exigé, devient une affaire purement mécanique et l'homme ne se sent plus responsable de ce qu’il croit devoir faire consciencieusement. Parce que ce qu’il fait, il l'exécute dans une certaine contrainte, parce que cela est exigé de lui. Ce n'est pas une action dans la libre volonté, bien qu’il puisse refuser ou bien laisser inaperçu ce qui est commandé, mais il manque la poussée intérieure qui devrait être le motif pour chaque action, pour tout ce que Dieu exige des hommes. L'homme doit se rendre compte que seulement ce qui est fait par amour a de la valeur devant Dieu, et que donc les pensées et les actes doivent être seulement déterminés par l'amour et que chaque désamour est un péché contre Dieu, lequel est l'Amour Même et pour cela l'homme doit rendre compte. Ce qui donc est offert, ainsi que ce qui est exigé de lui, exclut la libre pensée et la libre action, et l'homme doit rendre compte d’une certaine manière vis à vis du monde, mais seulement envers ceux qui lui ont chargé une telle obligation. Donc ce que l'homme ne fait pas et ne pense de l'intérieur ne peut procurer que peu d'avantage à l'âme. Vu que le prochain ne peut jamais assumer la responsabilité pour l'âme d'un autre et l'homme doit la porter tout seul, il a même le devoir d'examiner si ses pensées et ses actes coïncident avec la Volonté de Dieu et donc il doit savoir la Volonté de Dieu qui lui est transmise au travers de Sa Parole. Donc la Parole de Dieu doit être à la base, mais pas les interprétations et les ajouts humains et, pour examiner cela, il faut une intime liaison avec Dieu qui maintenant révélera Sa Volonté mentalement à l'homme qui a le désir pour la Vérité.

Amen

Translator
Translated by: Jean-Marc Grillet