Compare proclamation with translation

Other translations:

KURS ŽIVOTA PREDODREĐEN ZAVISNO O VOLJI....

Kurs života ljudskog bića korespondira sa stanjem duševne zrelosti u vrijeme njezina utjelovljenja na Zemlji, što znači, Bog je tako skicirao njegov život da on dušu osigurava sa najboljim mogućnostima za viši razvitak. Ako ljudsko biće ima iskren interes za svoju dušu [[u smislu, ‘ako je to ono što mu leži na srcu’]] on će doista iskoristiti svaku mogućnost i postići svoj cilj dok je još na Zemlji, on ćesebe prilagoditi vječnom Božanstvu tako što će živjeti život u skladu sa Božjom voljom. Ali on također može dopustiti da ga sve prilike mimoiđu bez da ih iskoristi, a to predstavlja duhovni zastoj, manu/deficit/pogrešku u njegovu razvoju. I ovaj će nedostatak opet biti balansiran, prema tome život često pred njega postavlja velike zahtjeve koji zahtjevaju svu njegovu snagu ako ih želi ispuniti. Njemu je učinkovito/korisno ponuđena druga mogućnost prakticiranja ljubavi spram bližnjega utoliko što se od njega očekuje nešto što zahtjeva svu njegovu volju ali što pretpostavlja pomažuću ljubav spram bližnjega. Ako on živi u skladu sa ovim zahtjevima on mora aktivirati svoju volju i djelovati za dobrobit njegovih bližnjih ljudskih bića. I ova aktivnost može voditi do duševne zrelosti, budući je njezina pokretačka sila ljubav spram bližnjega a ova je najučinkovitije sredstvo za postizavanje zrelosti duše. Ako ljudsko biće prakticira ljubav spram bližnjega od ranog doba, on će iskoristiti svaku mogućnost koja mu je ponuđena za njegovo duhovno napredovanje, jer onda će on također bistro i jasno prepoznati značenje i svrhu njegovog zemaljskog postojanja.

Ako je on, međutim, mlaka srca i trom i ako je njegovo srce otvrdnulo spram patnje njegovih bližnjih ljudskih bića, onda će on također pustiti da ga mimoiđe svaka mogućnost za razvoj, on će jedino misliti o sebi i ignorirati nevolju njegovih bližnjih ljudskih bića, onda će on također živjeti u potpunom neznanju o svojem stvarnom zadatku na Zemlji i prema tome neće svjesno stremiti ka usponu. Moguće je da je duša, prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, već bila iznimno dobrovoljna/orna/spremna, i ta je dobrovoljnost/spremnost vodila do njezina zemaljskog života u kojem ona može postići vrlo visok duhovni stupanj, jer u skladu sa njezinom voljom Bog joj omogućava priliku da postane aktivna. Tako će ljudskom biću život biti relativno lagan utoliko što njegova duša neće pružiti otpor već će dobrovoljno stremiti ispuniti zapovijedi Božje budući ona prima snagu kao rezultat svoje dobrovoljnosti. Jer snaga ljubavi je ona koja opet rezultira u aktivnosti ljubavi. Voljna duša se ne opire vršenju [[ili ‘ne odbija vršiti’]] djela ljubavi budući u njoj prebiva ljubav i pošto će srce ispunjeno ljubavlju neprestano stimulirati ljubav-nu aktivnost. I prema tome njemu će biti ponuđeno obilje mogućnosti, bez obzira kako ih on koristi. Što se manje osoba opire njegovim unutarnjim nukanjima/urgiranjima to će skorije duša sazrijeti, jer onda će ona neprestano biti vođena/poticana vršiti djela ljubavi, i na taj se način duša postepeno mijenja u ljubav, ona ispunjava svoj zadatak na Zemlji, i svako iskustvo doprinosi njezinom višem razvoju. Jer zemaljski život duše je predodređen zavisno o njezinoj volji, kojeg ona prema tome može proći sa velikim uspjehom.... tako da će postići zrelost na Zemlji koja joj omogućava ući u kraljevstvo svjetla smjesta nakon njezine fizičke smrti.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Lebensweg vorbestimmt je nach Willen....

Der Lebensweg des Menschen entspricht dem Reifezustand der Seele bei ihrer Verkörperung auf Erden, d.h., es ist ihm von Gott das Erdenleben so vorgezeichnet, daß die Seele die beste Möglichkeit hat, sich zur Höhe zu entwickeln. Ist nun der Mensch auf seine Seele bedacht, so nützet er auch jede Gelegenheit, und er erreicht auf Erden sein Ziel, er gleicht sich der ewigen Gottheit an durch einen Lebenswandel nach dem Willen Gottes. Er kann aber auch alle Gelegenheiten ungenützt vorübergehen lassen, und es bedeutet dies einen geistigen Stillstand, ein Manko in seiner Entwicklung. Und dieses Manko soll nun wieder ausgeglichen werden, und darum tritt das Leben oft mit großen Anforderungen an ihn heran, die seine ganze Kraft erfordern, so er ihnen nachkommen will. Ihm wird also gewissermaßen noch einmal die Gelegenheit geboten, sich zu üben in der Nächstenliebe, indem von ihm Dinge gefordert werden, die seinen ganzen Willen benötigen, die aber dienende Nächstenliebe voraussetzen. Erfüllt er diese Anforderungen, so muß er seinen Willen tätig werden lassen und zum Wohl der Mitmenschen nun wirken. Und eine solche Tätigkeit kann der Seele die Reife eintragen, weil sie die Nächstenliebe als Triebkraft hat und diese das wirksamste Mittel ist zur Erlangung der Seelenreife. Ist der Mensch von Jugend an in dienender Nächstenliebe tätig, so nützet er eine jede Gelegenheit, die sich ihm bietet, zur geistigen Fortentwicklung, denn dann erkennt er auch hell und klar den Sinn und Zweck seines Erdendaseins. Ist er jedoch lau und träge und ist sein Herz versteinert gegen das Leid der Mitmenschen, dann lässet er auch jegliche Entwicklungsmöglichkeit vorübergehen, er denkt nur an sich selbst, und er läßt die Not der Mitmenschen unbeachtet, er lebt nun auch in völliger Unkenntnis seiner eigentlichen Erdenaufgabe, und also strebt er auch nicht bewußt zur Höhe. Es kann nun schon vor der Verkörperung als Mensch die Seele überaus willig gewesen sein, und diese Willigkeit trägt ihm nun einen Erdenlauf ein, der ihm sehr hohen geistigen Fortschritt bringen kann, denn seinem Willen entsprechend gibt ihm Gott auch die Gelegenheit, ihn tätig werden zu lassen. Ihm wird also das Leben verhältnismäßig leichtfallen insofern, als daß seine Seele keinen Widerstand leistet, sondern willig und strebend den Geboten Gottes nachkommt, weil ihr die Kraft zugeht als Folge ihrer Willigkeit. Denn es ist die Kraft der Liebe, die jedes Liebeswirken wieder nach sich zieht. Eine willige Seele aber sträubt sich nicht, Liebeswerke zu verrichten, weil selbst in ihr die Liebe wohnt und weil die Liebe im Herzen unentwegt zur Liebetätigkeit anregt. Und darum wird ihm überreich Gelegenheit geboten, ganz gleich, wie er diese Gelegenheit nützet. Je weniger Widerstand nun ein Mensch dem inneren Drängen entgegensetzt, desto schneller reifet die Seele, denn sie wird dann fortgesetzt zum Liebeswirken angespornt, und so wandelt sich die Seele langsam zur Liebe, sie erfüllt ihre Aufgabe auf Erden, und jedes Erlebnis trägt zu ihrer Höherentwicklung bei. Denn je nach ihrer Willigkeit ist auch das Erdenleben für die Seele vorbestimmt, das sie nun mit großem Erfolg zurücklegen kann.... daß sie die Seelenreife erlangt auf Erden, die ihr den Eintritt in das Lichtreich sofort nach ihrem Ableben gestattet....

Amen

Translator
This is an original publication by Bertha Dudde