Compare proclamation with translation

Other translations:

SLUŽENJE... GRIJEH LIJENOSTI...

Prolazak kroz zemaljski život je svjesno i nesvjesno služenje, no uvijek aktivnost, ako ovaj prolazak treba biti podnošljiviji. Ako bićima služenje nije moguće, onda je to stanje smrti, doduše izazvano vlastitom voljom, ali neizrecivo bolno. U stadiju kao čovjek, biću je međutim ostavljeno na slobodu aktivirati se služeći, ili biti neaktivno. A ovo nema tako bolne posljedice kao u prethodnim stadijima, no još je ozbiljnije, budući lijenost neizmjerno opterećuje dušu. Duša neaktivnost osjeća kao prepreku za visinu. Ona to osjeća, ali je više okrenuta tijelu i ispunjava njegove žudnje. A, kako ona na Zemlji zanemaruje svoj zadatak, tako ona neće ni u onostranom ispunjavati zahtjeve koji će joj biti postavljeni kako bi promijenila svoje bolno stanje, koje je posljedica njenog zemaljskog života i njegovog učinka. U onostranom ona neće prepoznati svoje neaktivno stanje kao uzrok njene patnje, i otuda neće ni biti voljna njemu umaći, a ipak osjeća bol svoje neslobode. Osim toga, ona će žuditi, kao na Zemlji, za razonodom i ispunjenjem zemaljskih želja, ali neće nikada biti spremna u služećoj Ljubavi pomoći onima koji pate poput nje. Ovo stanje je nadasve beznadno, kada duša nema nikakav unutarnji poticaj na aktivnost, što je posljedica njenog neaktivnog načina života. Na Zemlji ljudima stalno pritječe snaga, i ona treba biti korištena, treba biti upotrijebljena za služeću aktivnost, jer jedino kroz takvu, duša se sama oslobađa, i također pomaže višem razvoju još nezrelog duhovnog u materiji. No, kada se čovjek preda lijenosti, on zloupotrebljava njemu pritječuću snagu, bez da stekne korist za svoju dušu. To bi bio samo jedan zastoj, kada lijenost ne bi istovremeno bila opasnost da čovjek potpadne porocima koji za njega znače retrogradni razvoj. Jer, sada stupa u akciju Božji protivnik, donoseći pred lijenog čovjeka sve ugodnosti zemaljskog života, i potičući ga da ih ganja. Žudnja za užitkom, proždrljivost (neumjerenost) i tjelesne žudnje, navode ga na mnoge grijehe, oslabljuju tijelo i dušu, i čine ju neprikladnom za otpor. Žudnja za zemaljskim dobrima će narasti, i duša se sada drži sasvim daleko od svojega istinskog zemaljskog zadatka, ako ona još ne popušta nagonjenju Duha, Koji duši predočava da se odrekne tog načina života. Ako duša još pribavi ovu snagu volje, onda je ona spašena, no to zahtijeva veliku voljnu snagu, i prisnu molitvu Bogu za pomoć i snaženje volje. No, lijenost ide pod ruku sa žudnjom za svijetom, i čovjek ne obraća pažnju na duhovni zadatak. I duša mora u onostranom gorko okajavati tako pogrešno vođen način života, budući ona ne ostaje pošteđena boli stanja neaktivnosti. Ona ih treba podnositi, sve dok sama od sebe ne požudi za aktivnošću, što može trajati nezamislivo dugo vremena.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Il servire - I vizi dell’ozio

Il percorso attraverso la vita terrena è un servire conscio ed inconscio, ma sempre un’attività, se questo percorso dev’essere utile. Se all’essenziale il servire non è possibile, allora è uno stato di morte, bensì richiamato dalla propria volontà, ma indicibilmente tormentoso. Nello stadio come uomo però all’essenziale è lasciato libero di attivarsi servendo oppure di essere inattivo. E questo non ha un tale effetto tormentoso come negli stadi antecedenti, ma è comunque gravissimo, perché la pigrizia aggrava immensamente l’anima. Questa percepisce l’inattività come ostacolo verso l’Alto. Lo sente, ma è rivolta più al corpo ed adempie il suo desiderare. E come trascura sulla Terra il suo compito, non adempirà nemmeno nell’aldilà le pretese che le vengono poste per cambiare il suo stato tormentoso che è la conseguenza della sua vita terrena ed il suo effetto. Nell’aldilà non riconoscerà il suo stato inattivo come causa della sua sofferenza e perciò non vorrà nemmeno sfuggirgli e sente comunque i tormenti della sua non-libertà. Inoltre bramerà, come sulla Terra, distrazioni e l’esaudimento di desideri terreni, ma non sarà mai disposta ad aiutare nell’amore servente coloro che soffrono come lei. Questo stato è oltremodo disperato, quando l’anima non ha nessuna spinta interiore all’attività, che è una conseguenza del suo cammino inattivo della vita. Sulla Terra agli uomini affluisce costantemente la Forza e questa dev’essere usata, dev’essere valutata per l’attività servente, perché solo attraverso questa l’anima libera sé stessa ed aiuta allo sviluppo verso l’Alto anche lo spirituale ancora immaturo nella materia. Ma quando l’uomo si dedica all’ozio, abusa della Forza che gli giunge senza conquistare l’utilità per la sua anima. Questo sarebbe solo un arresto, se l’ozio non fosse contemporaneamente il pericolo che l’uomo cada ai vizi che significano per lui uno sviluppo retrogrado. Perché ora entra in azione l’avversario di Dio, mentre presenta all’uomo pigro tutti i piaceri della vita terrena e lo spinge ad inseguirli. La brama di godimento, la gozzoviglia e bramosie carnali lo inducono a molti peccati, indeboliscono il corpo e l’anima e la rendono inidonea per la resistenza. Viene accresciuto il desiderio per i beni terreni e l’anima viene ora tenuta lontana del tutto dal suo vero compito terreno, se non cede ancora alla spinta dello spirito che presenta all’anima delle immagini di rinunciare a questo cammino di vita. Se l’anima riesce ad avere ancora questa forza di volontà, allora è salvata, ma questo richiede grande forza di volontà ed un’intima preghiera a Dio per l’Assistenza e la fortificazione della volontà. Ma l’ozio và mano nella mano con il desiderio per il mondo e l’uomo non bada al compito spirituale. E l’anima deve espiare amaramente nell’aldilà un cammino di vita condotto così erroneamente, perché non le rimangono risparmiati i tormenti dello stato d’inattività. Li deve sopportare finché lei stessa ha nostalgia per l’attività, cosa che può durare un tempo inimmaginabilmente lungo.

Amen

Translator
Translated by: Ingrid Wunderlich