• Back

SLUŽENJE... GRIJEH LIJENOSTI...

Prolazak kroz zemaljski život je svjesno i nesvjesno služenje, no uvijek aktivnost, ako ovaj prolazak treba biti podnošljiviji. Ako bićima služenje nije moguće, onda je to stanje smrti, doduše izazvano vlastitom voljom, ali neizrecivo bolno. U stadiju kao čovjek, biću je međutim ostavljeno na slobodu aktivirati se služeći, ili biti neaktivno. A ovo nema tako bolne posljedice kao u prethodnim stadijima, no još je ozbiljnije, budući lijenost neizmjerno opterećuje dušu. Duša neaktivnost osjeća kao prepreku za visinu. Ona to osjeća, ali je više okrenuta tijelu i ispunjava njegove žudnje. A, kako ona na Zemlji zanemaruje svoj zadatak, tako ona neće ni u onostranom ispunjavati zahtjeve koji će joj biti postavljeni kako bi promijenila svoje bolno stanje, koje je posljedica njenog zemaljskog života i njegovog učinka. U onostranom ona neće prepoznati svoje neaktivno stanje kao uzrok njene patnje, i otuda neće ni biti voljna njemu umaći, a ipak osjeća bol svoje neslobode. Osim toga, ona će žuditi, kao na Zemlji, za razonodom i ispunjenjem zemaljskih želja, ali neće nikada biti spremna u služećoj Ljubavi pomoći onima koji pate poput nje. Ovo stanje je nadasve beznadno, kada duša nema nikakav unutarnji poticaj na aktivnost, što je posljedica njenog neaktivnog načina života. Na Zemlji ljudima stalno pritječe snaga, i ona treba biti korištena, treba biti upotrijebljena za služeću aktivnost, jer jedino kroz takvu, duša se sama oslobađa, i također pomaže višem razvoju još nezrelog duhovnog u materiji. No, kada se čovjek preda lijenosti, on zloupotrebljava njemu pritječuću snagu, bez da stekne korist za svoju dušu. To bi bio samo jedan zastoj, kada lijenost ne bi istovremeno bila opasnost da čovjek potpadne porocima koji za njega znače retrogradni razvoj. Jer, sada stupa u akciju Božji protivnik, donoseći pred lijenog čovjeka sve ugodnosti zemaljskog života, i potičući ga da ih ganja. Žudnja za užitkom, proždrljivost (neumjerenost) i tjelesne žudnje, navode ga na mnoge grijehe, oslabljuju tijelo i dušu, i čine ju neprikladnom za otpor. Žudnja za zemaljskim dobrima će narasti, i duša se sada drži sasvim daleko od svojega istinskog zemaljskog zadatka, ako ona još ne popušta nagonjenju Duha, Koji duši predočava da se odrekne tog načina života. Ako duša još pribavi ovu snagu volje, onda je ona spašena, no to zahtijeva veliku voljnu snagu, i prisnu molitvu Bogu za pomoć i snaženje volje. No, lijenost ide pod ruku sa žudnjom za svijetom, i čovjek ne obraća pažnju na duhovni zadatak. I duša mora u onostranom gorko okajavati tako pogrešno vođen način života, budući ona ne ostaje pošteđena boli stanja neaktivnosti. Ona ih treba podnositi, sve dok sama od sebe ne požudi za aktivnošću, što može trajati nezamislivo dugo vremena.

AMEN

Serving.... vice of idleness....

The walk through earthly life is a conscious and unconscious serving, but always activity if this walk is to be a bearable one. If it is not possible for the beingness to serve, then this is a state of death, indeed caused by its own will, but unspeakably agonizing. In the stage as a human being, however, the beingness is free to be of service or to be inactive. And this does not have as agonizing an effect as in the previous stages, but it is all the more serious because the inertia places a tremendous burden on the soul. The soul perceives inactivity as an obstacle to ascent. It feels it, but is more turned towards the body and fulfils its desires. And just as it neglects its task on earth, it will also not fulfil the demands made of it in the beyond in order to change its agonizing state, which is the result and effect of its earthly life. It will not recognize its state of inactivity in the beyond as the cause of its suffering and therefore will not be willing to escape it either, yet it will still feel the torment of its lack of freedom. Moreover, as on earth, it will crave distractions and the fulfilment of earthly desires, but will never be prepared to help those who suffer like it in servant love. This state is extremely hopeless if the soul has no inner drive to be active, which is a consequence of its idle way of life. On earth power is constantly flowing to people and this should be utilized, it should be utilized for serving activity, for only through such activity does the soul redeem itself and also help the still immature spiritual substance in matter to develop higher. However, as soon as the human being indulges in idleness, he misuses the strength he receives without gaining any benefit for his soul. This would only be a standstill if idleness were not at the same time the danger that man falls into vices which mean a regression for him. For now the adversary of God comes into action by holding up all the comforts of earthly life to the sluggish human being and urging him to chase after them. Indulgence, gluttony and carnal desires tempt him to commit many sins, weaken the body and soul and make them unfit for resistance. The desire for earthly goods is increased and the soul is now kept completely away from its actual earthly task if it does not give in to the urging of the spirit, which makes suggestions to the soul to give up this way of life. If the soul still has this strength of will, then it is saved, but this requires great willpower and heartfelt prayer to God for help and strengthening of the will. In most cases, however, the desire for the world goes hand in hand with idleness and the person pays no attention to the spiritual task. And the soul must bitterly atone for such a wrongly led way of life in the beyond, for it will not be spared the torments of the state of inactivity. It has to endure it until it longs for activity of its own accord, which can take an inconceivably long time....

Amen