Vaš ljudski intelekt može shvatiti apsolutnu/najdublju istinu samo do određenog stupnja, pošto je čista duhovnost jedino duhovno objašnjiva. Ovo objašnjenje će biti prihvaćeno od strane duha u vama i, zaista, preko duše također predano razumu, ali razum je i dalje previše svjetovan i prema tome ne može kopati tako duboko u duhovno znanje da bi shvatio sve. Ipak, Moj duh sebe izražava kroz duhovnu iskru u vama, i svatko tko ima ljubavi će također i shvatiti značenje onog što mu govorim:
Moja kreativna volja je bila ogromna, Moja snaga neiscrpna, i Ja sam pronašao Svoje blaženstvo u ostvarivanju/provedbi/izvedbi Svojih misli i planova. I to blaženstvo se htjelo izraziti, Moja ljubav se htjela (pre)dati, Ja sam pored Sebe želio drugo biće da također uživa [[ili ‘koje bi također uživalo’]] ono što je Mene činilo neopisivo sretnim. Ja sam Svoju samoću doživljavao kao nedostatak kojeg sam mogao promijeniti u bilo kojem trenutku ako sam to želio.... I Ja sam Sebe želio ponovno otkriti u biću koje bi sa Mnom trebalo biti blisko sjedinjeno, koje sam želio oblikovati kao Svoje ogledalo, kao Moju vlastitu sliku, da bi ga mogao obdariti sa neograničenim blaženstvom i na taj način također povećati Moje blaženstvo. Ja sam želio stvoriti takvo biće i ta volja je bila dovoljna, pošto je Moja volja bila snaga koja je uvijek postupala (proceed) sa ljubavlju i mudrošću. Entitet kojeg sam eksternalizirao [[externalised from within Myself = kojeg sam iz Sebe izvadio/postavio iz-van Sebe]] je uistinu bio Moja slika ali Me ipak nije mogao vidjeti, jer da Me mogao vidjeti on bi zahvaljujući prevelikom blaženstvu prestao postojati, pošto ni jedno biće ne može izdržati pogled u Mene [[= u smislu, ‘nitko ne može vidjeti Boga kakav je On uistinu u Svojoj suštini a da ne bude uništen’; Izlazak 33:20]]. Jer svako biće, čak i Moja najsavršenija slika, je uvijek samo proizvod Moje snage ljubavi, dok sam Ja sama snaga ljubavi i osvjetljavam sve sa neusporedivim intenzitetom [[ili ‘neusporedivom jačinom’]] ali, kao rezultat, Mene [[= Moje prisustvo]] biće koje sam eksternalizirao [[= stvoreno biće = biće koje je Bog iz Sebe postavio ‘iz-van’ Sebe]] ne može izdržati/podnijeti. Ali stvorivši ovo biće Ja sam imao posudu u koju je snaga Moje ljubavi mogla neprestano teći, i stoga je ono [[zajedno]] sa ovim neprestanim uplivom snage od Mene također primilo Moju kreativnu volju, Moju snagu, Moju mudrost i Moju ljubav preko svake granice. Kao rezultat toga, ono je sada bilo sposobno iskusiti isto blaženstvo, bilo je kadro iskoristiti svoju snagu u skladu sa svojom vlastitom voljom, moglo je biti kreativno aktivno na svoje vlastito zadovoljstvo i na taj način neprestano povećavati Moje blaženstvo, jer to je bila Moja snaga koja je omogućila biću da tako čini i Ja sam uživao u njegovoj sreći....
I sada su iz ovog bića proizašla bezbrojna druga bića iste prirode.... Sva ona su bila djeca Moje ljubavi u isijavajućem svjetlu, u najvišem/krajnjem savršenstvu, pošto je iz Moje slike koju [[ili ‘Mojeg odraza kojeg’]] sam stvorio i Moje bezmjerne ljubavi moglo nastati jedino krajnje savršenstvo, pošto smo mi dijelili istu volju. Obje naše ljubavi su sebe ponovno pronašle u stvorenim bićima, pošto ništa ne-savršeno nije postojalo sve dok su Moja volja i Moja ljubav djelovali putem/kroz ovo prvo-stvoreno biće. To je bio jedan prosvjetljeni svijet duhova, u kojem je originalno stvorenih duhova bilo u velikom broju.... Moja snaga je neograničeno utjecala u biće koje sam odabrao za Sebe kao nositelja svjetla i snage.... A sam entitet je bio više nego blaženo sretan.... Ali Ja sam želio povećati to blaženstvo još više; Ja nisam htio da ono bude vezano uz Moju volju [[ili ‘vezano Mojom voljom’]] već da bude aktivno po svojoj vlastitoj volji koja.... ako je biće bilo savršeno i ako bi tako savršeno [[i]] ostalo.... je [[također]] bila Moja volja. Jer biće, pošto sam ga Ja stvorio, nije bilo sposobno imati ni jednu drugu volju. Ali Ja sam želio da ono može djelovati neovisno/samostalno.... pošto je jedina karakteristika Božanskog bića da je ljubav tako moćna unutar sebe da je odlučujući faktor volje koja se kreće u istom pravcu poput Moje. Ja sam od Svog prvo-stvorenog bića želio primiti ovu ljubav što je, međutim, istovremeno trebalo rezultirati u njegovom konačnom savršenstvu [[u smislu, ‘namjera je bila da to istovremeno rezultira u konačnom savršenstvu toga bića’]], tako da ono više nije bilo aktivno kao stvoreno biće [[koje djeluje samo]] u skladu sa Mojom voljom već bi trebalo uživati neograničeno blaženstvo sjedinjavajući/stapajući se sa Mojom voljom iz ljubavi prema Meni....
Ali da bi prošlo ovaj test ljubavi i volje to biće je moralo imati potpunu slobodu volje. Ono Me nije vidjelo ali Me prepoznalo/priznalo pošto je bilo prosvjetljeno.... Međutim, ono je vidjelo bezbrojna bića stvorena njegovom voljom, i to biće je osjećalo za sebe kako je njihov stvoritelj bez obzira na saznanje/spoznaju da je svoju snagu primilo od Mene.... i entitet je bio zavidan na Mojoj snazi.... Iako je bio vidljiv bićima koja je stvorio, ipak je bio svjestan svojeg ishodišta u Meni, ali je za sebe tražio pravo vladanja nad tim bićima predstavljajući im sebe kao izvor snage, kao jedinu silu sposobnu stvarati.... Više nego manje Mi je uskratio ljubav da bi mogao vladati.... Vi ljudska bića ne možete shvatiti proces putem kojeg je samo-svjesno biće moglo prekoračiti u potpuno pogrešno razmišljanje ali to je objašnjivo slobodnom voljom koja, sa ciljem da bi postala aktivna, mora također biti sposobna ali/iako ne mora učiniti pogrešan izbor.
Nositelj svjetla [[= Lucifer]] i snage je na jednoj strani vidio dokaz snage dostavljene/transportirane kroz njega, ipak on nije vidio sam izvor snage. Stoga je on sebe proglasio vladarem nad svojim stvorenim duhovima i također Me njima htio predočiti kao ne-postojećeg. On je na njih pokušao prebaciti svoju sada oprečnu volju.... I sada je trenutak odluke, dokazivanja njihova savršenstva, došao također za bića koja su bila stvorena od strane svjetlonoše uz pomoć Moje sile.... Moja sila je bila prirođena svim tim bićima, oni su bili u potpunosti prosvjetljeni i gorjeli su od ljubavi prema Meni, Kojeg nisu mogli vidjeti ali Kojeg su ipak spoznavali/priznavali. Ali oni su također voljeli svoga stvoritelja, pošto je snaga koja ih je stvorila bila ljubav koja je zračila iz prvo-stvorenog bića i omogućivala mu stvarati. Ta ljubav je sada morala odlučiti, i podijelila se....
Užasna zbrka je nastala među duhovima koji su se osjećali natjerani donijeti odluku. Ali.... pošto je Moja snaga ljubavi efektivno bila svjetlo.... bilo je razumljivo kako je ono što ih je tjeralo ka prvotnom izvoru snage bilo snažnije u mnogih bića, da se njihova ljubav prema onome koji se odvojio od Mene i koji je prema Meni navaljivao sa pojačanom silom smanjivala.... Jer svjetlo u njima je bila spoznaja kako sam Ja bio Vječna Ljubav. Svako biće je uistinu imalo ovo znanje, ali je također imalo slobodnu volju koja nije ovisila o znanju, inače ne bi bila slobodna. I duhovni svijet se podijelio.... eksternalizirano biće je imalo svoje sljedbenike baš kao što sam Ja imao svoje, čak iako nisam bio vidljiv. Ali učinak Moje snage je bio toliko snažan da su se mnoga bića okrenula od onog koji Mi se htio suprotstaviti.... Njihova volja je zadržala ispravan pravac, dok su svjetlonoša i njegovi sljedbenici krivo usmjerili svoju volju, tako su se oni dobrovoljno odvojili od Mene što je prouzročilo njihovo propadanje u ponor....
Na taj način je svjetlonoša, potpuno prosvjetljeno biće koje sam eksternalizirao [[= postavio iz-van Sebe]], postalo Moj neprijatelj/protivnik, dok se sve što je proizašlo iz njega, što je bilo stvoreno od strane obje naše ljubavi, dijelom okrenulo prema Meni a dijelom prema njemu, u ovisnosti kakvim je sjajem ljubavi bilo prožeto. Čim se svjetlonoša odvojio od Mene bića su iskusila neodređenu/nejasnu želju za određenim/jasnim polom. Slobodna volja se započela otkrivati/razvijati.... niti Ja a niti Moj protivnik nismo silom utjecali na njih, oni su jedino bili izloženi zračenju obiju naših snaga koje su svako biće željele pridobiti za sebe. Priliv Moje snage je bila čista ljubav i utjecala je na bića tako žestoko da su Me ona prepoznala/priznala bez da su Me vidjela, ali oni su također mogli prepoznati promjenu u volji prvo-stvorenog bića. Međutim, pošto su oni mogli vidjeti taj entitet mnogi su ga slijedili, to jest, oni su sebe podredili njegovoj volji i tako se udaljili od Mene. Ali druga prvobitno stvorena bića su se pak osjećala kao Moja djeca i dobrovoljno su Mi ostali odani, samo ih je bio puno manji broj. Ti [[vjerni]] su bili prvo-stvorena bića koja su nastala iz najblaženije stvaralačke volje Mog svjetlonoše i Mog neizmjernog ulijevanja/priticanja ljubavne snage. I ova snaga ljubavi je bila također neodvojiva/prirođena tim bićima i postojano ih je gurala ka Meni, jer oni su sadašnju volju svojeg stvoritelja prepoznali kao pogrešnu i stoga su se okrenuli od njega. Druga bića su također mogla doći do ove spoznaje ali oni su slijepo slijedili onog kojeg su mogli vidjeti, i njihova volja je bila poštovana i Ja na nijedan način na nju nisam utjecao, pošto se ta odluka volje morala dogoditi sa ciljem da bi se stvorena bića oblikovala u neovisno savršenstvo. Biće koje Me napustilo je povuklo veliki broj sljedbenika u ponor, jer udaljiti se od Mene znači težiti prema ponoru, ciljati ka potpuno suprotnom stanju, koje stoga predstavlja tamu i slabost, gubitak znanja i snage. Dok su Moja djeca blaženo ostala u najsjajnijem svjetlu i ogromnoj sili, u blaženstvu.
Nakon pada Lucifera, svjetlonoše, njegova snaga je bila svladana/poražena.... On više nije mogao aktivno stvarati i oblikovati iako Ja nisam povukao snagu od njega [[u smislu, ‘oduzeo mu snagu’]] pošto je on bio Moja živa kreacija. Njegova moć i snaga su počivali u njegovim sljedbenicima, kojima je sad gospodario kao princ tame. Ali oni su također proizvodi Moje ljubavi koje Ja svome neprijatelju neću prepustiti/ostaviti zauvijek. Sve dok ta bića i dalje dijele njegovu volju oni pripadaju njemu; ali čim Ja uspijem okrenuti njihovu volju prema Meni on ih je izgubio, i stoga se njegova snaga umanjuje u istoj mjeri u kojoj Ja oslobađam zatvorenike od njegove kontrole koja, međutim, uvijek pretpostavlja slobodnu volju toga bića.
I to je svrha Mojeg vječnog plana Spasenja, kojeg gorljivo i naj-blago-naklonjenije podržavaju svi stanovnici kraljevstva svjetla, Moji anđeli i arhanđeli, jer svi oni su Moji pomagači koji nastoje ponovno donijeti blaženstvo njihovoj paloj braći, koja su ga [[= to blaženstvo]] jednom dobrovoljno odbacila.... I ovo djelo oslobađanja će uspjeti, čak i ako bude potrebno beskonačno dugo vrijeme prije nego se posljednji jednom (ot)pali duh vrati k Meni, dok Mi se čak i prvo-stvoreno biće koje je jednom proizašlo iz Moje ljubavi opet ne približi u svojoj žudnji za Mojom ljubavlju.... dok se ono također pokajnički ne vrati u Očevu kuću, koju je jednom dobrovoljno napustilo.
AMEN
TranslatorEuer Verstand fasset als Mensch nur bis zu einem bestimmten Grade die tiefere Wahrheit, denn Reingeistiges lässet sich nur geistig erklären, diese Erklärung wird vom Geist in euch entgegengenommen und wohl auch durch die Seele dem Verstand zugeleitet, doch dieser ist irdisch noch zu sehr belastet, und er vermag sonach nicht in geistiges Wissen so tief einzudringen, daß ihm alles klar ist. Mein Geist aber gibt dessenungeachtet sich durch den Geistesfunken in euch kund, und wer die Liebe hat, der fasset auch den Sinn dessen, was Ich ihm künde:
Mein Gestaltungswille war übergroß, Meine Kraft unversiegbar, und Ich fand Meine Seligkeit im Verwirklichen Meiner Gedanken und Pläne. Und diese Seligkeit wollte sich mitteilen, Meine Liebe wollte sich verschenken, Ich wollte, daß außer Mir noch ein Wesen sich dessen erfreuen sollte, was Mich unsagbar beglückte. Ich empfand Mein Alleinsein als ein Manko, das Ich jederzeit beheben konnte, sowie Ich es wollte.... Und Ich wollte Mich wiederfinden in einem Wesen, das mit Mir aufs engste verbunden sein sollte, das Ich als Spiegel Meiner Selbst, als Mein Abbild, gestalten wollte, um ihm unbegrenzte Seligkeiten bereiten zu können und so auch Meine Seligkeit wieder zu erhöhen. Ich wollte ein solches Wesen erschaffen, und dieser Wille genügte, denn Mein Wille war Kraft und wirkte stets in Liebe und Weisheit.
Das aus Mir herausgestellte Wesen nun war wohl Mein Abbild, doch es konnte Mich nicht sehen, weil es, so es Mich hätte schauen können, vergangen wäre vor Seligkeit, weil Meinen Anblick kein Wesen ertragen könnte, denn jedes Wesen, auch das vollkommenste Abbild Meiner Selbst, ist immer nur ein Erzeugnis Meiner Liebekraft, während Ich die Liebekraft Selbst bin und in unvergleichlicher Stärke alles überstrahle, darum aber nicht schaubar war dem von Mir hinausgestellten Wesen. Doch Ich hatte Mir in diesem Wesen ein Gefäß geschaffen, in das unentwegt Meine Liebekraft einströmen konnte, ein Wesen, das also auch Meinen Gestaltungswillen, Meine Kraft, Meine Weisheit und Meine Liebe im Übermaß empfing von Mir durch das ständige Einströmen der Kraft aus Mir. Es konnte also nun die gleiche Seligkeit empfinden, es konnte sich seiner Kraft nach seinem Willen entäußern, es konnte schöpferisch tätig sein, sich selbst zur Beglückung, und also Meine Seligkeit ständig erhöhen, weil Meine Kraft dieses Wesen dazu befähigte, und Ich erfreute Mich an seinem Glück....
Und nun gingen aus jenem Wesen zahllose gleiche Wesen hervor.... Es waren alles Kinder Meiner Liebe, in strahlendem Licht, in höchster Vollkommenheit, denn es konnte aus dem von Mir geschaffenen Abbild Meiner Selbst und Meiner unendlichen Liebe immer nur höchst Vollkommenes hervorgehen, weil unser beider Wille gleich war, unser beider Liebe sich in den erschaffenen Wesen wiederfand, weil es nichts Unvollkommenes gab, solange Mein Wille und Meine Liebe wirkten durch jenes erst-geschaffene Wesen. Es war eine lichtvolle Geisterwelt, es waren urgeschaffenen Geister in großer Zahl.... die Kraft aus Mir strömte unbeschränkt dem Wesen zu, das Ich Mir erkoren hatte zum Träger des Lichtes und der Kraft....
Und das Wesen selbst war überselig.... Doch Ich wollte auch diese Seligkeit noch erhöhen; Ich wollte, daß es nicht an Meinen Willen gebunden war, sondern aus eigenem Willen sich betätigen sollte, der.... wenn das Wesen vollkommen war und blieb.... Mein Wille war. Denn das Wesen war als geschaffen von Mir keines anderen Willens fähig. Ich aber wollte, daß es frei schalten und walten konnte.... weil dies erst das Merkmal eines göttlichen Wesens war, daß die Liebe in ihm so mächtig ist, daß diese bestimmend ist für einen Mir gleich gerichteten Willen. Diese Liebe wollte Ich empfangen von Meinem erst geschaffenen Wesen, die aber auch gleichzeitig dem Wesen die höchste Vollendung eintragen sollte, so daß es nicht mehr als geschaffenes Wesen wirkte nach Meinem Willen, sondern als aus Liebe in Meinen Willen eingegangen unbegrenzte Seligkeit genießen sollte.... Um aber diese Willens- und Liebeprobe ablegen zu können, mußte es sich in völliger Willensfreiheit bewegen. Es sah Mich nicht, aber es erkannte Mich, denn es stand im Licht.... Es sah aber die ungezählten Wesen, die sein Wille hatte erstehen lassen, und es fühlte sich selbst als deren Erzeuger, wenngleich es darum wußte, daß es die Kraft von Mir bezogen hatte.... Und das Wesen neidete Mir die Kraft.... Als selbst schaubar den von ihm erschaffenen Wesen, war es sich doch des Ausganges aus Mir bewußt, aber es nahm das Herrscherrecht über diese Wesen für sich in Anspruch, indem es sich selbst ihnen als Kraftquell, als einzige erschaffen-könnende Macht hinstellte.... Es kündigte Mir gleichsam die Liebe, um herrschen zu können.... Es ist dieser Vorgang für euch Menschen unbegreiflich, daß ein sich selbst erkennendes Wesen sich in völlig falsches Denken verirren konnte, doch der freie Wille erklärt solches, der, um in Aktion treten zu können, auch negativ wählen können, aber nicht wählen mußte.
Der Licht- und Kraftträger sah auf der einen Seite die Beweise der durch ihn geleiteten Kraft, doch den Kraftquell selbst sah er nicht. Also erhob er sich selbst zum Herrscher über seine geschaffenen Geister und suchte auch diesen Mich Selbst als nicht-seiend hinzustellen. Er suchte seinen Mir nun abgekehrten Willen auf jene zu übertragen.... Und nun kam der Moment der Entscheidung, das Beweisen ihrer Vollkommenheit, auch für diese vom Lichtträger unter Nutzung Meiner Kraft geschaffenen Wesen.... Meine Kraft war in allen diesen Wesen, sie waren lichtvollst und erglühten in Liebe zu Mir, Den sie zwar nicht sahen, aber doch erkannten. Sie waren aber auch in Liebe ihrem Erzeuger zugewandt, weil die sie erschaffende Kraft Liebe war, die durch das erstgeschaffene Wesen geströmt und dieses zum Erschaffen befähigt hatte. Diese Liebe sollte nun sich entscheiden, und sie spaltete sich....
Es entstand eine heillose Verwirrung unter dem Geistigen, das zum Entscheid sich gedrängt fühlte. Es war aber auch wieder verständlich.... da Meine Liebekraft als Licht wirkte.... daß der Drang zum Urquell der Kraft bei vielen Wesen stärker war, daß die Liebe sich verringerte zu dem, der sich von Mir trennte, und mit verstärkter Gewalt Mir zudrängte.... Denn das Licht in ihnen war die Erkenntnis, daß Ich die Liebe war von Ewigkeit. Jedes Wesen zwar hatte die Erkenntnis, doch auch den freien Willen, der nicht durch die Erkenntnis gebunden war, ansonsten er unfrei gewesen wäre. Und die geistige Welt spaltete sich.... Das Wesen außer Mir hatte seinen Anhang wie auch Ich Selbst, wenngleich Ich nicht schaubar war. Die Kraft aus Mir aber wirkte so stark, daß sich viele Wesen abwandten von dem, der sich Mir entgegenstellen wollte.... Ihr Wille blieb recht gerichtet, während der Lichtträger mit seinem Anhang den Willen verkehrt richtete, sie sich also willensmäßig von Mir trennten und dies den Sturz in die Tiefe bedeutete....
Es wurde also der Lichtträger, das aus Mir herausgestellte lichtvollste Wesen, Mein Gegner, während das aus ihm Hervorgegangene, das unser beider Liebewille schuf, sich teils Mir, teils ihm zuwandte, je nach der Liebeglut, von der es erfüllt war. Denn mit dem Moment der Trennung des Lichtträgers von Mir entstand auch in den Wesen ein unbestimmtes Verlangen nach einem gefestigten Pol. Der freie Wille begann sich zu entfalten.... sie wurden weder von Mir noch von Meinem Gegner zwangsweise beeinflußt, sondern nur angestrahlt von unser beider Kraft, die jedes Wesen für sich gewinnen wollte. Meine Kraftströmung war nur Liebe und berührte die Wesen so gewaltig, daß sie Mich erkannten, ohne Mich zu sehen, aber auch die Willenswandlung Meines erstgeschaffenen Wesens erkennen konnten. Doch da sie dieses Wesen schauen konnten, folgten viele ihm, d.h., sie ordneten sich seinem Willen unter und strebten also von Mir ab. Doch ebenso fühlten sich urgeschaffene Wesen als Meine Kinder und blieben Mir treu aus freiem Willen, nur war die Zahl derer weit geringer. Es waren dies die erstgeschaffenen Wesen, die seligster Gestaltungswille Meines Lichtträgers und unermeßlich ihm zuströmende Liebekraft erstehen ließ. Und diese Liebekraft war auch diesen Wesen eigen und drängte sie unentwegt Mir zu, denn sie erkannten den nunmehrigen Willen ihres Erzeugers als verkehrt und wandten sich daher von ihm ab. Auch den anderen Wesen wäre dieses Erkennen möglich gewesen, doch sie folgten blindlings dem, den sie schauen konnten, und ihr Wille wurde geachtet und in keiner Weise auf diesen von Mir eingewirkt, weil dieser Willensentscheid sein mußte, um das Erschaffene zu selbständiger Vollkommenheit zu gestalten. Das Wesen, das Mich verließ, zog einen großen Anhang mit sich zur Tiefe hinab, denn von Mir sich entfernen heißt der Tiefe zustreben, einem völlig gegensätzlichen Zustand entgegenzugehen, der also Finsternis und Ohnmacht, Erkenntnis- und Kraftlosigkeit bedeutet. Wohingegen Meine Kinder blieben in strahlendstem Licht und unermeßlicher Kraft, in Seligkeit.
Nach diesem Fall Luzifers, des Lichtträgers, war seine Kraft gebrochen.... Er konnte sich nicht mehr schaffend und gestaltend betätigen, wenngleich Ich ihm nicht die Kraft entzog, weil er Mein Geschöpf war. Seine Macht und Kraft war sein Anhang, über den er nun herrschte als Fürst der Finsternis. Doch es sind auch Meine Liebeprodukte, die Ich Meinem Gegner nicht auf ewig belasse. Solange diese Wesen noch seinen Willen in sich tragen, gehören sie ihm; doch sowie es Mir gelungen ist, ihren Willen Mir zuzuwenden, hat er sie verloren, und seine Kraft nimmt also im gleichen Maß ab, wie Ich das ihm Hörige erlöse aus seiner Gewalt, was jedoch stets den freien Willen des Wesens zur Voraussetzung hat. Und dies bezweckt Mein Heilsplan von Ewigkeit, der von allen Bewohnern des Lichtreiches, von Meinen Engeln und Erzengeln, aufs eifrigste und liebevollste unterstützt wird, denn sie alle sind Meine Mitarbeiter, die bemüht sind, den gefallenen Brüdern die Seligkeit wiederzugeben, die sie einst freiwillig sich verscherzten.... Und dieses Befreiungswerk wird gelingen, wenn es auch ewige Zeiten erfordert, bis das letzte einst Gefallene zurückkehrt zu Mir, bis auch Mein aus Meiner Liebe hervorgegangenes erstes Wesen sich Mir wieder nähert im Verlangen nach Meiner Liebe.... bis auch dieses reumütig zurückkehrt ins Vaterhaus, das es einst freiwillig verlassen hat....
Amen
Translator