Compare proclamation with translation

Other translations:

GRUPA SPASITELJEVIH UCENIKA.... ŽIDOVSKO KRALJEVSTVO....

Kroz cijelo vrijeme Njegove patnje, na Zemlji nije bilo nikoga tako predanog Gospodu i Spasitelju, kao Njegova grupa ucenika, koji su Ga ljubili, i rado bi bili svu patnju držali daleko od Njega, da je to bilo u njihovoj moci… Toliki mnogi su se oko Njega okupljali, a ipak je samo manji krug bio tako prožet Njegovom Božanstvenošcu, da su u Njemu prepoznali Njihovog Ucitelja, Njihovog Božanskog Stvoritelja, i gdje je sve svjetlo od Njega naviralo u Njihova srca, uskoro je bila ugušena i najmanja sumnja.... U Božanskoj savršenosti Njegovog Bica, oni su uskoro vidjeli jedini cilj njihovog života.... U cistoci svojega srca, svaki je vrlo brzo shvatio da je Njega nasljedovati, uistinu bilo jedino što je važno na Zemlji… oni su prepoznali da nitko od njih ne bi mogao postici to savršenstvo, ako Sam Gospod ne bi puštao da na njih neprestano stiže Njegova milost, i nadalje su još prepoznali koliko je bilo važno medusobno služenje u Ljubavi za postizanje savršenstva… Njihovo nastojanje je sada bilo u tome da se, u najdubljoj poniznosti i unižavanju sebe, ucine dostojnima Božje milosti… oni su sve napuštali, odrekli su se svijeta i živjeli samo u Njegovom ucenju, koje im je Spasitelj prenosio, u svakodnevnim opcenjima (druženjima) s njima. Tako nijedno drugo zbivanje, osim stalnog boravka u Njegovoj blizini, nije postiglo da njihova srca budu ispunjena ogromnom Ljubavlju za Spasitelja… da se njihovo znanje o Božanskim mudrostima umnaža, što duže oni osjecaju (doživljavaju) i shvacaju njihovog Ucitelja… Oni su Ga prihvatili sa srcem, a Bog im je dao snagu i milost da mogu razumjeti sve što im je On nudio.... Jer, bez pomoci Gospoda, oni nikada ne bi bili sposobni snaci se u ovim mudrostima… bez Božanskog prosvjetljenja, nikada im ne bi jasno i zorno došla do svijesti velicina Gospoda… i stoga oni nikada ne bi prepoznali njihovog ucitelja kao Sina Božjeg, da njihov duh nije bio prosvijetljen Božanskim svjetlom. U cešcim duhovnim nevoljama im je Gospod dolazio u pomoc, kad god su se osjecali slabima… buduci je Gospod vidio jedino Ljubav, koja je Njegove ucenike Njemu ucinila vrijednima.... Kao rezultat toga, On nije napustio Njegove, i dao im je utjehu u svakom teškom trenutku, ali je takoder od njih tražio potpunu predanost, kada On više ne bude… kada On ode nazad Onome, Koji je Njegov Otac. Jer Zemlja je u to vrijeme nosila jedan silno važan narod… Bila je to loza (pleme, rod), koja je bila odredena za rasprostranjivanje kršcanskog ucenja, istinskog kršcanstva… bilo je to židovsko kraljevstvo.... Njegova želja da spasi ovaj narod iz duševne nevolje, nije pronašla odjeka kod njega… on Ga je ismijavao i izrugivao Mu se… on je bio prisutan u vrlo velikom broju, da ostvari propast Ovoga Božjeg Sina, i nije se više dao potaknuti na to, da prihvati vjeru u Njega kao Božjeg Poslanika.... On je u Njemu vidio neprijatelja svojih ucenja, on u Njemu nije vidio ništa više od iznimno nadarenog govornika, Koji je iskorištavao svoj dar govora, kako bi odmetnuo narod od ucenja otaca.... A, buduci da je on ostajao u grijehu i prljavštini, nije mu ni moglo doci prosvjetljenje duha… odbio je svu Ljubav Gospoda, i ovu nagradio porugama i krajnjim ciljem da Ga pokuša ubiti.... A Njegova blagost i dobrota im je oprostila. Sa andeoskim strpljenjem im je On korio njihove govore, jer se Njegovo srce okretalo svakome i nastojalo ga spasiti. Božje svemoc, medutim, dopušta ovim ljudima njihovu volju, tako da se ispuni Rijec… da je Gospod došao na svijet, kako bi otkupio covjecanstvo.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

La schiera dei discepoli del Salvatore - Il regno giudaico

In tutto il Suo tempo di sofferenza non c’era sulla Terra nessuno così devoto al Signore e Salvatore come la Sua schiera di discepoli, che Lo amava ed avrebbe volentieri tenuto lontano da Lui ogni sofferenza, se fosse stato nel loro potere. Per quanti si schieravano anche intorno a Lui, solo una piccola schiera era così compenetrata dalla Sua Divinità, che riconoscevano in Lui il loro Maestro, il loro divino Creatore, e dove tutta la Luce fluiva da Lui nei loro cuori, era presto anche soffocato il minimo dubbio. Nel perfezionamento divino del loro essere vedevano presto l’unica meta della loro vita. Ognuno riconosceva molto presto nella Purezza del Suo Cuore, che seguire Lui era ben l’unica cosa importate sulla Terra, riconoscevano, che nessuno di loro poteva raggiungere questa perfezione, se il Signore Stesso non lasciava del continuo venire su di loro la Sua Grazia, ed ancora riconoscevano, quanto era importante il servire nell’amore per il raggiungimento della perfezione. Il loro tendere ora mirava a rendersi degni nella più profonda umiltà ed auto abnegazione della Grazia di Dio, abbandonavano tutto, hanno rinunciato al mondo ed ora vivevano nella Sua Dottrina, che il Salvatore trasmetteva loro frequentandoli giornalmente. Così nessun altro avvenimento che dimorare costantemente nella Sua Vicinanza ha compiuto, che i loro cuori venivano colmati con un ultragrande amore per il Salvatore, che aumentava il loro sapere sulle Sapienze divine, più a lungo sperimentavano e riconoscevano il loro Maestro. Accoglievano con il cuore, e Dio dava loro la Forza e la Grazia di poter afferrare ciò che Egli offriva loro. Perché senza l’Aiuto del Signore non sarebbero mai stati capaci di orientarsi in queste Sapienze, senza l’illuminazione divina per loro non si sarebbero mai resi chiaramente conto e contemplabile la Grandezza del Signore, e perciò non avrebbero mai riconosciuto il loro Maestro come il Figlio di Dio, se non fosse stato illuminato il loro spirito dalla Luce divina. Più sovente il Signore veniva loro in Aiuto nell’oppressione dello spirito, quando si sentivano deboli, perché il Signore vedeva solo l’amore, che Gli rendeva preziosi i Suoi discepoli. In seguito a ciò Egli non abbandonò i Suoi e diede loro conforto in ogni ora difficile, ma pretese anche da loro tutto l’impegno, quando Egli non Fosse più, quando Lui ritornava a Colui Che E’ Suo Padre. Perché la Terra portava a questo tempo un popolo immensamente importante di vita. Era la tribù, che era eletta per la diffusione della Dottrina cristiana, del vero Cristianesimo, era il regno giudaico. Il Suo Desiderio di salvare questo popolo dalla miseria dell’anima, non ha trovato in questo nessuna eco, Lo derideva e Lo scherniva, era presentato in un numero oltremodo forte, per attuare la fine di questo Figlio di Dio, e non si è lasciato mai muovere ad accettare la fede in Questo come l’Inviato di Dio. Vedeva in Lui un nemico dei suoi insegnamenti, non vedeva in Lui null’altro che un oratore straordinariamente talentato, il Quale sfruttava il Suo Dono del parlare, per rendere il popolo infedele all’insegnamento dei padri. E dato che rimaneva nel peccato e nella sporcizia, non poteva avere nemmeno l’illuminazione dello spirito, respingeva tutto l’Amore del Signore e ricompensava questo con disprezzi e l’intenzione finale, di attentare alla Sua Vita. E la Sua Mansuetudine e Benignità perdonò loro. Con una Pazienza simile ad un Angelo rimproverava il loro parlare, perché il Suo Cuore Si rivolgeva ad ognuno e cercava di salvarlo. L’Onnipotenza di Dio però ha lasciato a questi uomini la loro volontà, affinché si adempisse la Parola, che il Signore Era venuto al mondo per salvare l’umanità.

Amen

Translator
Translated by: Ingrid Wunderlich