8975 ČIN STVARANJA BIO JE ČIN SREĆE ZA BOGA....
16.svibnja.1965: Knjiga 94
Poticaj za Moje vladanje i djelovanje u cijeloj beskonačnosti da[[(va)]]la je Moja neprestana stvaralačka volja, Moja nepromjenjivo jaka snaga, kao i Moja ogromna Ljubav, koja se morala aktivirati, a koja je tek onda nalazila jednu vrstu ispunjenja kada si je stvorila bića koja su tu Ljubav mogla primiti i uzvratiti. Jer Moja Ljubav trebala je jednu posudu koja bi joj se otvorila i koja bi primila Moju Ljubav i koja bi ju Meni opet vraćala, pri čemu bi se događao nezamislivi čin sreće, koji ni jednom stvorenom biću nikada neće moći biti razumljiv.
Nakon beskrajno dugog vremena samoće, potreba za međusobnom razmjenom postala je sve jača, iako sam se Ja već prije mogao obilato radovati duhovnim stvaranjima izvedenim iz Mene, jer sam Ja snagom Moje volje svaku misao vidio kao završeno djelo a tih Mojih misli bilo je bezbroj, tako da sam neprestano mogao stvarati a opet nisam osjećao umanjenje stvaralačke snage, naprotiv, ona je neprestano rasla, što više sam ju koristio....
No kad Me je onda pokrenula misao da Si stvorim jednu posudu za Ljubav-nu snagu, koja je trebala biti oblikovana isto kao Ja, koju sam htio urediti sa svim karakteristikama tako da je dakle mogla biti kao Moja slika i prilika izvedena iz Mene, i tada je već bila dovoljna pomisao na to da je to djelo Moje volje preda Mnom stajalo u svoj slavi i divoti, tako da sam Ja Sebe u njemu prepoznao i radovao sam se tome što sam stvorio....
Zajedništvo sa tim bićem usrećilo Me je u izobilju, jer bilo je odraz Mene, Koji međutim tom biću nisam mogao biti vidljiv, pošto bi prestalo postojati s obzirom na pra-vatru, koja doduše jeste bila i izvorna supstanca toga duha, no ono.... kao stvoreno.... ne bi moglo izdržati puninu Moje Ljubavi, moći i snage. Jer to biće uvijek je bilo samo jedna isijana iskra, koja je.... iako neizmjerno blažena.... uvijek bila samo jedno stvorenje od Mene, koje nije moglo istrpjeti gledati Vječno Svjetlo.
I pored toga je to stvorenje za Mene bilo posuda, u koju sam Ja mogao uliti Moju snagu Ljubavi, koje je tu snagu Ljubavi opet koristilo kako bi isto tako stvaralački bilo aktivno.... a kako je njegova žudnja bila ista.... Da opet skupa sa Mnom čini da nastaju ista bića pa je blaženost koju je čin stvaranja za nas značio bila neizmjerno velika.... Uvijek nova bića proizlazila su iz Ljubav-ne volje nas dvoje, jer prostor je bio neograničen, nije bilo ograničenja niti stvaralačke moći niti Ljubavi, niti naše volje, koja je bila istog usmjerenja....
Jer Moju volju Ja sam objavljivao njemu kao i tim bićima koja su proizašla iz nas dvoje, putem Riječi, koja im je davala dokaz za to da su oni svi u Meni prepoznavali svoj Izvor; oni su Me mogli neprestano čuti i Meni isto tako da[[(va]])ti odgovor.... mogli su Mi postavljati pitanja, koja bi im Ja kroz Moju Riječ odgovarao, a pošto sam im istovremeno bio dao i sposobnost razmišljanja, koju su oni u slobodnoj volji.... značajki Božanskog bića.... mogli koristiti, oni nisu niti bili prisiljeni Riječ tumačiti samo u jednom određenom pravcu, nego su oni Moju Riječ u sebi mogli pokretati u svim pravcima, i time je bila dana mogućnost da su je mogli krivo protumačiti, već s obzirom na svoju volju....
No početno sva bića nisu bila suprotna Mojoj volji, ona su bila bezgranično blažena, razumijevala su Moju Riječ na ispravan način, i to stanje nije moralo završiti, da je to prvo iz Mene isijano biće moglo izaći na kraj sa jednom mišlju: da Me nije moglo vidjeti.... te je samo sebi dalo objašnjenje, da Mi je nedostajalo moći.... Doduše ono je samo sebe prepoznavalo kao od Mene stvoreno, znalo je da je imalo početak, dok sam međutim Ja bio od vječnosti.... No ono je počelo dvojiti i nije Mi izložilo tu dvojbu da bi ju Ja ispravio....
I ono je vjerovalo da preda Mnom može skriti svoje misli, pošto one nisu uvijek bile u njemu, nego su samo s vremena na vrijeme u njemu izdizale, no ono bi se uvijek iznova predavalo Mojoj Ljubavi i nepodijeljeno bi ju i primalo.... Ali pošto je jednom Moju njemu nepodijeljeno pritječuću Ljubav zadvojbio i nije se izrazilo, dvojba se uvijek iznova vraćala, i ono je na taj način stvorilo stanje nepovjerenja koga između stvorenog bića i Mene vječno nije smjelo biti....
I u tom prvostvorenom praduhu nepovjerenje je postajalo sve jače, tim više što se ono smatralo stvoriteljem bezbrojnih bića, koja su mogla njega vidjeti u svoj slavi, a kojima Ja nisam mogao biti vidljiv. A pošto je raspolagalo i sposobnošću razmišljanja, izvuklo je krive zaključke u svome nepovjerenju.... I pored toga priznavalo Me je kao svoje izvorište, no nadalo se da će isto tako sva druga stvorena bića moći uvjeriti u to da je ono bilo stvoritelj, pošto Me ova nisu mogla vidjeti.... Uzdiglo se dakle iznad Mene i time odbilo Moju snagu Ljubavi, u vjeri da samo posjeduje toliko puno snage da Moju snagu više ne treba i to je bio njegov grijeh kao i grijeh svih palih bića, koja su ga slijedila....
[[(16 Svibnja 1965)]] Onda je takoreći stvoren jedan drugi svijet, svijet u kojemu je sve bilo krivo usmjereno, ali koji je tada bio pod vladavinom Moga sada već protivnika. No kako je sve stvoreno svoj uzrok imalo u Meni, i taj svijet bio je podložan Mojoj volji i Mojoj moći, i sve pozitivne sile borile su se protiv negativnih, uvijek sa ciljem da se sve negativno opet zadobije.... Jer iako sam Ja prvostvorenog duha opremio istom stvaralačkom silom i moći, on je nju ipak izgubio kroz njegovo otpadanje od Mene....
No njemu samome Ja sam pustio njegovu slobodu, dok sam sve palo uzeo pod Moju skrb i tako mu ga izmakao i oblikovao u tvorevine svakakvih vrsta. Jer sažalio sam se nad njegovim stanjem, koje je bilo nesretno i vječno bi moralo ostati nesretno da Moja Ljubav nije pronašla izlaz kako bi ga opet privela k Meni. No proces povratka od tako je beskrajnog vremenskog trajanja, da se može govoriti o vječnostima.... tijekom kojih Moj protivnik uvijek samo privremeno može ispoljiti svoje pravo na to njemu pripadajuće duhovno.... kad se ono u stanju čovjeka nalazi na Zemlji....
A tada on koristi sve kako bi stvorenje opet dobio u svoj posjed.... ako si ovo ne da pomoći.... ako ne prihvaća otkupljenje putem Isusa Krista i bude oslobođeno iz vlasti protivnika.... Njegova moć je u to vrijeme ogromna, i potrebna je snažna volja za oslobađanje od nje, no i Moja milost je neizmjerna i njegovoj moći uvijek može biti suprotstavljena.... Tako da je itekako moguće Meni se dragovoljno predati, a tada je njegovo nesretno stanje završeno....
No još će proći vječna vremena, dok negdašnji otpad od Mene konačno ne bude iskupljen, i proći će još vječna vremena dok se na povratak ne odluči i on, koji je nekoć iz Mene proizašao kao najveći svjetlosni duh, dok se ne vrati u očinsku kuću, jer beskrajno je stado palih duhova, a oni još i trebaju beskrajno vrijeme dok se nisu oslobodili iz lanaca, koji su im od strane njega stavljeni, kako bi iskupljeni mogli ući u kraljevstvo svjetla i blaženosti.... No Moja Ljubav je beskrajna, Moja moć ne zna za granice, i Moja mudrost uvijek je usmjerena na postizanje cilja, koji sam si Ja pri stvaranju duhovnog svijeta postavio....
AMEN
Ova Objava nije korištena u nijednoj tematskoj knjizi.
Preuzimanja
Ponuđena preuzimanja za knjigu _bookePub
Kindle
Više preuzimanja
Ova Objava
Slušanje
preuzmi kao MP3
Prikaz ispisa
Rukopisi
Translations
