Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/6989

6989 BLAGOSLOV BOLESTI.... IZNENADNI POZIV - MILOST

9.prosinca.1957: Knjiga 74

Biti svjestan zadatka kojeg vi kao ljudi trebate ispuniti u zemaljskom životu je važan činbenik. Znajte uvijek da ovaj život nikako nije važan sam po sebi, dakle ne radi se o tome da tijelo izvršava sve svoje funkcije i da se osjeća izvrsno, već se ustvari radi o duši koja je nastanjena u tijelu i tako sve tjelesne sposobnosti trebaju biti [[is]]korištene za dobrobit duše, kako bi ona izašla iz svog bijednog stanja i postigla svoj cilj, koji je duhovne prirode.

Duša može čak daleko brže sazrijevati u bolesnom tijelu, pod pretpostavkom da čovjek svoj zemaljski zadatak shvati ozbiljno. I ako tada čovjek svoje tijelo uvijek doživljava samo kao posudu koju duša treba za svoj daljnji razvoj, i ako se samo zbog toga trudi održati tu posudu, njegovati je i činiti je otpornijom, onda on svoj život živi s[[a]]vjesno, i onda se ne mora bojati da će mu tijelo otkazati prije nego je duša dostigla moguću joj zrelost.

Međutim drukčiji je slučaj kod onih ljudi koji prema svojoj duši nemaju nikakav osjećaj odgovornosti.... Oni fizički mogu biti u izvrsnom stanju i iznenadno izgubiti život, jer ne vode brigu o svojoj duši i zato ne postižu napredak, tako da im je postojanje na ovoj planeti skroz bez smisla i svrhe, zbog čega je duši onda oduzet vanjski omotač, kako bi u onostranom carstvu još imala mogućnost napredovati prema gore.

Tjelesno zdravlje je toliki/takav jedan dar milosti da ga se treba iskoristiti, ali ne u svjetovno-materijalnom smislu, već za dobrobit duše.... Ali i bolesno tijelo je isto tako milost za čovjeka koji se ne zatvara pred tokom Božje milosti.... jer takvo tijelo je istovremeno i od Boga čovjeku prema svijetu postavljeni branik.... Čovjeku je time olakšano prevladavanje svjetovnoga čime je duši pružena velika pomoć. No, čovjek se mora svjesno prikloniti Božjoj volji i nemoć svoga tijela smatrati darom milosti, jer na kraju krajeva, ne fizički život, nego život duše je predmet/razlog/svrha čovjekovog dolaska na ovaj svijet. I zbog toga će sazreti jedino duša onog čovjeka koji je svjestan svog stvarnog zadatka i koji će ga ispunjavati.... Jer njemu će na svaki način od strane Boga biti pružena pomoć za duševni napredak, a u to često spadaju i stanja muke ili fizičke patnje, koja onda moraju biti smatrana sredstvima za pročišćavanje, a ne kaznom ili preprekom pri postizanju cilja.

I svakom čovjeku je određen/suđen trenutak za odlazak sa ove zemlje.... jer Bog od vječnosti poznaje volju svakog pojedinca i On zna što čovjekova duša na zemlji još može postići, a i na koji je način ugrožena.... tako da iznenadan o-poziv iz života mora isto biti smatran milošću. Tko smatra kako je jedino zemaljski život svrha [[= krajnji cilj postojanja]], neće ni moći razumjeti kako Bog i Tvorac dopušta da se uništavaju ljudski životi, u slučajevima u kojima još nije kucnuo njihov prirodni čas.... Ali On poznaje i volju svakog čovjeka za postizanjem duševnog života. I On isto zna što je svakoj pojedinačnoj duši od koristi.

Čovjek mora imati jedino ovo znanje i vjeru u svoj zemaljski zadatak, tada je njegova duša pošteđena najveće nevolje, jer tada će se čovjek truditi pomoći joj da se domogne života. Ali svijet je najveći neprijetelj duše.... I posebna je milost Božja kad On dušu pokušava saèuvati, stvarajući čovjeku prepreke [[pri]] njegovom udvaranju/dodvoravanju svijetu.... Dakle, tada se može govoriti o ‘blagodati bolesti’, koju takva jedna prepreka predstavlja ponekim ljudima koji žele živjeti po Božjoj volji i koji su često još slabi oduprijeti se kušnjama koje im prijete od strane svijeta.

Jer Bog je ljubav, i ljubav neprestano pomaže slabome da ne dođe u opasnost.... Ali ljudi često ne prepoznaju Božju ljubav, pa ipak, tko Mu stremi može znati kako je zakriljen Njegovom ljubavlju.... može vjerovati da je dobro što god Bog dozvoli da se čovjeku dogodi.

AMEN

Translated by Lorens Novosel