Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/6874

6874 DVOJBA KAO BLAGOSLOV.... ISTINA....

18.srpnja.1957: Knjiga 74

To što vam se uvijek iznova u srca ušuljaju dvojbe, povoljno je, utoliko da vi onda razmislite o pitanjima koja vas pokreću i onda se već na vas može misaonim putem izvršiti utjecaj onih bića koja se trude riješiti vam dvojbe. Međutim u ovom slučaju radi se samo o onim dvojbama koje se javljaju ozbiljnom tražitelju, koje neprestano potiču na to da se traži više i da se pita.... ne one dvojbe radi kojih ravnodušan čovjek vjeruje da je opravdano odbijati znanje koje mu se nudi pošto ga on uopće ne želi, koji radi toga nikada neće htjeti priznati nositelja Istine. Njihove dvojbe samo su izgovori i bijeg natrag u tamu.

Tako da i dvojba može dovesti do jasnoće, dvojba isto tako može štititi od prihvaćanja neistine, ako se čovjek trudi hodati u Istini. Stoga ne treba osuđivati čovjeka koji glasno izražava svoje sumnje, jer one samo svjedoče o pravičnoj ozbiljnosti. No on isto tako treba uzeti u obzir mogućnost i ne smiriti se prije negoli je došao do unutarnjeg uvjerenja da onda to znanje prihvati kao Istinu ili ga pak može sigurno odbaciti kao neistinu. A da bi došao do tog uvjerenja, pomažu mu dvojbe.

Čovjek koji vjeruje da zna, više ne može naučiti, jer on se više ne otvara strujama iz svijeta svjetla, on aktivira samo svoj razum, a ne sluša ono što mu se došaptava od one strane koja posjeduje znanje. No čovjek koji ima dvojbe osluškuje, pita te onda i vjeruje da si sam razumski rješava te dvojbe. Ali ako on istinski teži ka Istini, on se i može osloniti na to da će njegovo razmišljanje onda i biti ispravno upravljano, jer ozbiljni tražitelj za Istinom ima to jamstvo budući da se Bog kao vječna Istina i dozvoli od njega naći.

Pa zato čovjek sam i određuje vrijednost svoga znanja koje prisvaja kao misaono vlasništvo.... Pošto je ono ovisno jedino o tome koliko je jaka njegova žudnja za Istinom. A o tome sam sebi treba polagati račune, jer svatko zna da se “ljudi mogu zabuniti”.... da se dakle ne može osloniti na znanje koje mu je prenešseno od bližnjih, i da zato i mora biti spreman odustati od tog znanja jednom kad može primiti “Čistu Istinu”.

A Čista Istina može se uvijek žudjeti i primiti jedino tamo gdje je Izvor Istine. Tako da dakle mora i već primljeno znanje prvo prinijeti Bogu i (za)moliti Ga da uspije naj-jasnije spoznati koliko ono odgovara Istini. A Bog će tu molbu uistinu uslišiti i njemu možda i spustiti dvojbe u srce, budući da do predaje Čiste Istine može doći tek kad se čovjek otvorio da bi onda primio iz Najvišeg Izvora ono što žudi: Čistu Istinu iz Boga....

To se tiče prije svega duhovnog znanja, ali će onda i zemaljski biti pravo upravljane misli onog čovjeka koji je krenuo tim putem ka Bogu, Izvoru Istine. A duboka, unutarnja izvjesnost, čvrsto uvjerenje, koje ga onda ispunjava, najbolje je jamstvo toga da je krenuo ispravnim putem, jer u njegovom uvidu neće ga moći uzdrmati nikakav protu-argument, on će i spram svojih bližnjih moći zastupati svoje uvjerenje i onda ponovo ne upasti u dvojbe.... Osim ako se pojave novi problemi, koje će on onda na isti način riješiti.... Jer Bog Istinu daje svima koji ju samo ozbiljno žude, no On ju uskraćuje onima koji se oslanjaju na svoju vlastitu snagu, koji se trude obrazložiti čisto razumski ono što zna samo Bog....

AMEN

Translated by Lorens Novosel