Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/4166
4166 ČIN OPRAŠTANJA GRIJEHA.... ISUS KRIST KAO SPASITELJ....
14.studenoga.1947: Knjiga 50
Čin opraštanja grijeha isto se može smatrati samo ceremonijom ako duhovni preduvjeti za oprost grijeha nedostaju. Ako se čovjek osjeća grješan i pred Boga iznosi svoj grijeh, ako se iskreno kaje za grijehe i Boga moli za oprost, pred Bogom će mu taj grijeh i biti oprošten, i radi Isusa Krista krivica otpuštena, jer za to je čovjek Isus umro na Križu, kako bi bila poništena krivica grijeha čitavog čovječanstva prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Tako da je prvi preduvjet za oprost grijeha vjera u Kristov čin spasenja i volja za pripadništvo onima koji su putem Kristove Krvi spašeni od njihove krivice grijeha. Iskreno pokajanje spram Boga i spoznaja grijeha protiv Boga, povrede Njegove zapovijedi Ljubavi, je jedan daljnji preduvjet koji opravdava čin oprosta grijeha. Čovjek doduše može riječima izraziti pokajanje, dok njegovo srce nije dotaknuto, on dakle ne pati pod pritiskom svojih grijeha i time ni ne prepoznaje koliko se teško ogriješio o Boga i Njegove zapovijedi. Tada krivica grijeha ni ne može biti uzeta od njega, tada on još ostaje odgovoran za svoj grijeh, (13 Studenog 1947) sve dok nije svjestan svoje krivice i ona ga pritišće, tako da on Boga moli za oprost.
Ali nema potrebe da čovjek drugim ljudima spominje svoje grijehe. (14 Studenog 1947) No jedno jeste potrebno, a to je da se vježba u poniznosti, ako svoje slabosti i greške javno priznaje, no to javno priznanje pred drugim čovjekom sa oprostom njegovih grijeha nema nikakve veze.... “Oni kojima vi oprostite grijehe, biti će im oprošteni, a oni kojima ih vi zadržite, biti će im zadržani.... “. Tu Isusovu izjavu navodite kao opravdanje, no pritom ne obraćate pažnju na to da je Isus govorio Svojim učenicima, onima koji su kroz svoj način života postigli jednu duševnu zrelost, koja ih je učinila vidovitima i sluhovitima.
Nadalje, Isus je govorio o grijesima čije su posljedice bile tjelesno vidljive i koje su bile poticaj za to da su grešnici, kod učenika, koje su prepoznavali kao velike Božje ljude, tražili pomoć, tj. otklanjanje svojih patnji.... Iz toga je nastao čin generalnog opraštanja grijeha nakon priznavanja grijeha drugom čovjeku, što se opet treba gledati kao deformiranje Kristovog učenja i stoga zavođenje, zato što ljudi najčešće vjeruju da oprost njihovih grijeha ovisi o priznavanju grijeha (drugom čovjeku), no to priznavanje češće postaje formalnost, dok međutim duboko unutarnje pokajanje, priznavanje krivice spram Boga i preziranje grijeha i ozbiljne želje za poboljšanjem samo lagano dodirnu srce čovjeka, a oprost grijeha je jedino od toga ovisan.
To unutarnje priznavanje grijeha mora se dogoditi u odnosu na Boga. Za to nije potreban posrednik i stoga je zvučna ispovijed opet samo Kristovom učenju nadodana ljudska zapovijed, koja međutim nailazi na izuzetno jaku pažnju, a nalazi se u suprotnosti sa voljom Boga, Koji želi da se svaka vanjština zamijeni istinskom unutarnjom predajom Bogu, potpunim duhovnim doživljavanjem i življenjem Njegovih zapovijedi. Jer svaka vanjština velika je opasnost za to da se ljudi premalo promatraju, da se zadovoljavaju samo ljudski nadodanim zahtjevima i time u svom duševnom radu postanu sve više plitki i mlaki.
Jer duhovno nazadovanje ljudi dokaz je za to da je volja za preziranjem grijeha koja je posljedica dubokog pokajanja, nije prisutna ili pak nije na djelu, što bi sasvim izvjesno bio slučaj da čin opraštanja grijeha nije doveden do takve jedne formalnosti, nego uvijek bio samo unutarnja stvar svakog pojedinca. Onda bi se sam čovjek odgajao ka jednom poboljšanom načinu života, samo kad bi bio dobre volje. A ovako i voljni postaju mlaki i ravnodušni kroz krivu poduku i predstavu oprosta grijeha, koja od strane Boga nije zamišljena tako kao što se predstavlja. Pred Bogom jedino istinska unutrašnjost ima vrijednost, i svaka vanjska forma ne nailazi na Njegovo zadovoljstvo i Njegovo odobravanje....
AMEN
Translated by Lorens Novosel