Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/3321

3321 POSLJEDNJI SUD.... KAZNA ZA GRIJEH I ČIN MILOSTI....

8.studenoga.1944: Knjiga 43

Strah i užas će zahvatiti ljude pred Krajem i njihovom bespomoćnošću, jer osim nekolicine vjernih Bogu, svima nedostaje vjere u punog Ljubavi, mudrog i svemogućeg Boga, u nastavak života nakon smrti, i u duhovno kraljevstvo. Oni vjeruju jedino onome što vide, a vide smrt (propadanje) toga, i stoga je njihovo stanje beznadno. Oni su previsoko cijenili zemaljski život, i oni sada prepoznaju svoju nemoć da ga produže makar za jedan sat, a nesavršenost njihove duše ih užasava, jer se oni boje smrti. Oni nesvjesno osjećaju da duša ide ususret krajnje mučnom stanju, da za dušu nema nestajanja, a u njihovoj nedostatnoj zrelosti duše, oni se stoga moraju bojati Kraja ili doći k vjeri.... Čovjek koji vjeruje se suočava s Krajem s mirom, on zna da je zaštićen dok god on živi na Zemlji.... a njega ne plaši ni život nakon njegove smrti, to je za njega stvarni život, koji je njemu bio svrha i cilj zemaljskog života.... No, Posljednje vrijeme će biti strašno, jer će se sve sile tame ujediniti i bješnjeti protiv svjetla na Zemlji, kako bi ga povukle u tamu. I vjernici upadaju u krajnju nevolju, od koje im smrt izgleda kao izbavljenje. I zato oni čeznu za Posljednjim satima, oni spokojno iščekuju opoziv s ove Zemlje, i nadaju se dolasku Gospodara, koji prethodi Posljednjem Sudu. I iz toga oni crpe snagu za otpor.... Ali, Sotona bjesni, sve dok ne dođe Posljednji čas.... Ljudi se međusobno prestižu u okrutnosti i na nečuven način idu protiv vjernika.... Tamo ih sustiže Sud.... Plamen izbija iz Zemlje i konzumira sve što zahvati. I ljudi pred očima vide smrt, kojoj oni ne mogu umaći. No, njihova nevolja i strah ne nadmašuju mjeru grijeha, koje su oni sebi natovarili u vrijeme progona protiv Bogu-odanih, budući je ova mjera prepuna, i može biti namirena jedino kroz progonstvo u čvrstu materiju, da suština u ovoj nosi krivnju kroz dugo vrijeme zatočeništva. I nijedan čovjek neće izbjeći svoju sudbinu, koju je on sam sebi stvorio kroz svoj način života.... Strah i zaprepašćenje će biti preveliki za sve grješnike (krivce, kršitelje).... a podjednako blaženstvo pri dolasku Gospodara za vjernike, i sve nevolje na Zemlji će okončati za dugo vremena. Ljudi sebi ne mogu predočiti proces koji će se odvijati na Posljednjem Sudu. Božja moć kažnjava sve Njemu suprotstavljeno.... sam Sotona će biti svezan, a s njim sve snage koje su mu bile poslušne. A Zemlja će u ovo vrijeme biti mjesto živih vragova, u potpunosti u vlasti njihovog gospodara.... Ali oni ga nisu slijedili prisiljeni, nego dobrovoljno, i zato su također svi Božji protivnici, koji će sada osjetiti Božji gnjev....

Oni moraju nadoknaditi za svoju grješnost, oni moraju na sebe uzeti neizrecive muke, budući se oni nalaze u krajnjoj udaljenosti od Boga, a to znači potpunu nemoć i najtvrđe zatočeništvo, stanje koje je nezamislivo bolno za nekad snažno duhovno koje se moglo kretati u slobodi, budući da ono ne gubi svjesnost postojanja. A ipak, ovaj čin progonstva u najtvrđu materiju je čin Božje milosti, da ovom duhovnom pomogne da se oslobodi, kako bi mu dao mogućnost da iznova dosegne izvorno stanje. No, veličina krivnje grijeha određuje i mjeru muke; muke su zaista kazna, okajanje (namirenje) za grijehe, ali istodobno i sredstvo za poboljšanje (lijek), sredstvo za pretvaranje Bogu-potpuno-udaljenog duhovnoga u bića koja teže Bogu. To da je ovo sredstvo takve tvrdoće, koja ljudima izgleda okrutna, posljedica je samog čovječanstva u Posljednjem vremenu na ovoj Zemlji, jer duhovno, koje je već u fazi slobodne volje, nazaduje do krajnje dubine, unatoč svoj Božjoj pomoći koja joj dolazi ususret, koja bi duhovno željela od toga sačuvati. Ljudi se izruguju s Božjom Ljubavi, oni ne obraćaju pažnju na Njegovu Riječ, ni na Njegove sluge i proroke, oni puštaju da svi zemaljski događaji prođu pokraj njih bez da ostave utisak; njihova slobodna volja se okreće nadolje, prema onome koji se bori protiv Boga, i tako oni postaju nalik njemu. To za sobom može povući jedino potpuno progonstvo od Boga, a ovo potpuno progonstvo je uvijek stanje najveće muke, budući je jedino Božja blizina za biće usrećujuća, a udaljenost od Boga potpuno proturječi izvornom stanju bića (suštine). Želi li sada Bog dati palom biću priliku da se iznova vrati Njemu, onda ono mora okusiti muke udaljenosti od Njega, tako da se iz vlastite volje promijeni i iznova teži Bogu. Isprva je ono zaista toliko Bogu-protivno, da ne nalazi ovu volju, pa stoga boravak u čvrstoj materiji traje beskrajno dugo vremena. No, Bog zna za to kada tvrdoglavost volje počinje popuštati, i On onda također olabavljuje ovojnicu duhovnoga, i to brže, što popustljivije (pokornije, lakše za oblikovati) se duhovno pokaže u formi. Ovo je jedini način na koji duhovno iznova može stići u stanje slobodne volje, što ga sada opet stavlja pred odluku. Jer ona se neizostavno mora poduzeti u potpunoj slobodi volje. Stoga je i nadolazeći Sud samo jedan čin za spašavanje duhovnog, iako je to povezano s mučnim okajavanjem za mjeru grijeha koju je čovjek na sebe natovario u Posljednjem vremenu prije Kraja. Na ovoj Zemlji više nema uzlaznog razvoja, stoga promjene volje, i zato će svaki život završiti. Ponovno započinje vrijeme povezanosti s Bogom, i nevinosti (nedužnosti, bezgrješnosti) za malobrojne koje je Bog prethodno uzeo sa Zemlje, koje je On odredio za reprodukciju ljudskog roda, nakon što je svim drugim ljudima oduzet fizički život, pa oni više ne mogu tlačiti nekolicinu dobrih, Bogu-odanih ljudi. Jer ovo je Kraj, da Bog razdvaja dobre od loših, da On dobre nagrađuje, a zle kažnjava.... da prvi smiju voditi rajski život na Novoj Zemlji, a posljednji su osuđeni na beskrajno dugo zatočeništvo.

AMEN

Translated by Lorens Novosel