Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/3299
3299 VJERA U NASTAVAK ŽIVOTA DUŠE....
19.listopada.1944: Knjiga 43
Izvjesnost o tome da postoji život nakon smrti tijela, pomaže ljudima da zemaljsku patnju puno lakše podnose, jer oni tada zemaljski život smatraju samo kao pripremu za ulazak u blaženost, u stvarni život u duhovnom kraljevstvu. Njima zemaljski život ne predstavlja ono najviše tj. krajnji domet, i stoga oni niti ne pridaju nesrecama i patnji tako veliki znacaj, a isto tako zemaljska dobra i cari slabo cijene, pošto znaju da su oni prolazni. Život duše nakon smrti za njih je radosna misao, a i sama smrt gubi na užasu, pošto se oni nje ne plaše, nego je smatraju samo ulazom u duhovni život.
Stoga je onaj covjek koji na Zemlji živi u vjeri u nastavak života duše, u svakom smislu u prednosti u odnosu na onoga koji nijece besmrtnost duše. Potonji se trude zemaljski život iskoristiti u zemaljskom smislu, i teže samo tome da dugo i dobro žive na ovoj Zemlji, pošto smatraju da im je smrcu njihovog tijela došao kraj. No uvjerenu vjeru u daljnji život duše covjek može zadobiti jedino putem vlastitog promišljanja, ona mu ne može biti prenesena od strane drugih ljudi, covjek može jedino biti potaknut na razmišljanje, a on sam mora doci do zakljucka da Božja djela stvaranja moraju biti trajna, inace je Stvoritelj stvorio nepotpuno djelo.
No sve što covjek promatra, opet je jedno djelo stvaranja u savršenom obliku kao vec postojeca djela stvaranja, dakle na tome se može zamijetiti neprestani uspon [[ (dosl. uzlazna kretnja) ]], koji sa covjekom ne može prestati, nego se nastavlja u duhovnom kraljevstvu. No to covjeku ne može biti dokazano, ako ne uvaži kao dokaz svoj osjecaj koji rad[[ (osn) ]]ije prihvaca pomisao o daljnjem životu nakon smrti nego pomisao na potpuni kraj sa završetkom zemaljskog života....
Dakle covjek mora vjerovati ono što mu ne može biti dokazano.... i pored toga može u to imati unutarnje uvjerenje, koje cini da tad bez dvojbe živi savjesno. Jer covjek sa vjerom u daljnji život nakon smrti skroz ce drugacije urediti svoj zemaljski život nego covjek bez vjere u to, pošto za svrhu zemaljskog života smatra duševni uspon, pošto za cilj priznaje stanje duševne zrelosti, što je i preduvjet za blaženi život nakon smrti. On dakle više obraca pažnju na dušu, dok se covjek bez te vjere samo trudi održati tjelesni život i teži jedino zemaljskim ciljevima. Njega dotice sve što se tice tijela, bilo to radost ili tuga, jer on za to ne pronalazi ravnotežu u svom duševnom životu .
On je doduše osjecajno i misaono isto tako u sferama koje se nalaze izvan zemaljskoga, no nije svjestan toga da je to potraga duše, kojoj sami zemaljski ciljevi nisu dovoljni. No uvijek ce želje tijela prevladavati i vracati dušu iz tih sfera, a i uspijevati ce mu, sve dok se vjera u nastavatk života u njemu ne probudi i ona onda željama tijela pruži otpor. Muka nadolazeceg doba ce biti stoga puno podnošljivija za ljude koji cvrsto vjeruju u besmrtnost, dok ce ove druge hvatati ocajanje, pošto ce smatrati da im je došao kraj njihovog vremena i spoznaja toga u njima pobuduje paralizirajuci užas.
Jer vjera ce uvijek biti izvor utjehe i snage, vjera nikada nece deprimirati, nego dizati, vjera nece biti slabost volje, nego jakost volje i takoder ce prouzrociti snažnu volju. Volja nije ništa ljudsko, nego nešto Božansko, pa i pored toga što nevjernik pokušava to omalovažiti.... Njemu nedostaje snaga, koja struji iz jake vjere. I stoga bi se prije svega trebalo boriti i zauzimati oko ove vjere, jer jednom kad se covjek smatra besmrtnim, on onda i radi na spasenju duše, i ne zadovoljava se uspjesima zemaljskog života.
No u neprolaznost njegove duše ga je moguce uvjeriti tek onda kad se aktivira u nesebicnoj Ljubavi.... inace prevladava samoljublje koje ce vjeru u daljnji život nakon smrti uvjek odbijati, jer je duša svjesna svog nedostatnog stanja i stoga se prije boji eventualnog daljnjeg života. I stoga uvijek i uvijek iznova treba biti prvo propovijedana Ljubav, kako bi se razmišljanje covjeka preobrazilo, tako da se onda približi ispravnoj vjeri, kako bi zemaljski život naucio prepoznati kao prolaznu stanicu i kako bi svjesno težio savršenstvu, da bi u onostrani život zakoracio u stanju koje bi mu osiguralo vjecni život.
AMEN
Translated by Lorens Novosel