1802a IZVOR SNAGE.... ATEISTI....

5.veljače.1941: Knjiga 27

Ništa na svijetu ne može se odvojiti od snage koja sve održava. Jer bez te snage nema ni postojanja. Odvajanje od te snage koja sve održava bilo bi dakle istoznacno sa "prestankom postojanja". Tako da sve što postoji mora svjedociti o snazi koja nema nikakav drugi izvor nego Samoga Boga. Jer mora postojati nešto odakle snaga proizlazi.... mora postojati izvor te snage. Kako se naziva Izvor snage, nevažno je, samo ako Ga se priznaje. Zamisliti sebi jedno Bice kao Izvor snage tek je posljedica priznavanja Istoga.

Sve dok je covjek u svojoj najdubljoj unutrašnjosti svjestan snage koja održava svjetove i tvorevine, on ni ne nijece vjecno Božanstvo, pošto on tu snagu spoznaje kao nešto Božansko, iako ju ne 'zaodijeva' u odredenu formu. Sve što treba je uvijek potvrditi vezu sa svim djelima stvaranja a i sebe samoga doživljavati kao takvo jedno djelo stvaranja, koje se u neku ruku nalazi u najužoj vezi sa tom sve-održavajucom Snagom.

No ako on vezu stvaralacke Snage sa stvorenim stvarima, u koje spada i covjek, nijece [[ (u smislu, 'boriti se protiv') ]].... Dakle, ako stvorene stvari, kao jednom nastale, smatra neovisnima od stvaralacke Snage, on tada nijece Boga, sasvim svejedno što on sebi predstavlja pod pojmom 'Boga'. Pa tako tvrdi da je sve što je u svemiru, jedno samo-uvjetovano z-bivanje, koje je eto nastalo bez plana, bez smisla i bez svrhe. On tada cijelom djelu stvaranja porice njegovo pre-mudro obrazloženje, medupovezanost pojedinacnih tvorevina i njegovo odredenje.

Tad on ne priznaje svrhu onoga što vidi, vec sve vidi kao proizvod procesa koji se neprestano ponavlja, no koji ne bi trebao dublje ocjenjivati, što znaci koji za temelj nema niti obrazloženje niti svrhovitost. Ono što jeste, po njegovom je mišljenju tako nastalo samo iz sebe, te niti ima Konstruktora niti Upravljaca nad sobom; po tome niti ima dublji smisao niti odredenu svrhu osim one koju mu je covjek sam dao. Svaku medu-povezanost jednog stvorenja sa drugim on nijece [[ (u smislu, 'boriti se protiv') ]], i covjek kao takav za njega je samo jedno potpuno izolirano stvorenje, koje se vec s obzirom na svoju sposobnost uklapa u cijelo stvaranje i koje iz onoga što ga okružuje treba izvuci najvecu mogucu korist.

I tad on svakom djelu stvaranja, pa tako i covjeku, daje baš samo taj kratki vremenski rok svog postojanja i uvjeren je da se nakon tog kratkog postojanja na Zemlji ponovo raspada u ništa i propada.... Takvo jedno shvacanje dakle skroz je krivo. Kad bi vjecno Božanstvo obdarivalo stvaranje Svojom snagom u skladu sa ovim shvacanjem, što ce reci, kad bi prekinulo povezanost sa djelima stvaranja tako kako sebi to [[ (takav) ]] covjek zamišlja, odjednom ništa više ne bi postojalo, jer kad bi snaga koja sve održava bila povucena od stvorenja, njegovo postojanje bi se okoncalo. Tako dakle Bog, bez da Je priznat, i dalje dostavlja Svoju snagu covjeku koji Ga nijece.... Krivo shvacanje zemaljski nije toliko štetno, no duhovno je šteta nezamisliva.

(Prekid)

Ova Objava nije korištena u nijednoj tematskoj knjizi.

Preuzimanja

Ponuđena preuzimanja za knjigu _book
 ePub  
 Kindle  
  Više preuzimanja

Ova Objava
Slušanje
preuzmi kao MP3
Prikaz ispisa
 Rukopisi